|
Nešto nevjerojatno bi se trebalo desit da pokrene moj mozak prema točci inspiracije zamišljene kao vrh planine, obala mora, veličanstven slap, ili pak čisto buljenje u prazninu bijelog zida. Zbilja me smeta kad već mjesecima ili godinama brojiš tranutke koji nisu vrijedni da ih ovjekovjećiš na listu papira, na bilo koji način. Valjda je to proklectvo života u maloj sredini koja je zapravo toliko mala koliko joj dopustiš da se smanji. I tako iz dana u dan se kutija od cipela pretvara u malu kockicu, već mi pomalo i frizuru kvari, a kao da mi je i stalo.

a kad pogledam iza sebe, nasmijem se činjenici koji sam ja kreten..
e, bubašvaba, čitanje mog plačipičkanja i seruckanja te neće nimalo oraspoložit, zato uživaj 
di mi je cigareta?
|